Kada ste počeli baviti fotografijom?

Fotografijom sam se počeo baviti, kako ja volim reći, od mladih dana. Naime, u osnovnoj školi sam već pokazao inicijativu i vodio foto grupu. Bio sam fasciniram tom mistikom i magijom prostora tamne komore. Nitko iz obitelji se prije mene nije bavio fotografijom, a ja sam tu ljubav otkrio iz novina koje smo dobivali u školi. Tada sam u jednom članku pročitao da se fotoaparat može napraviti od kutije šibica tako da se mapravi rupica na njoj te se unutar nje stavi film i pomoću elastične gumice se dobije ekspozicija. Nedugo nakon toga sam dobio za poklon pravi fotoaparat i tako je sve krenulo. Tada sam bio u Osnovnoj školi Miljenka i Dobrile u Kašelima i tamo smo imali laboratorij, tamnu komoru i bavio sam se analognom fotografijom. Nakon toga, u srednjoj školi Marka Marulića u Splitu, a u sklopu predmeta Tehnički odgoj, nastavio sam raditi u školskom laboratoriju i posljedično sam se učlanio u Fotoklub Split. Tu sam upoznao već ozbiljne fotografe poput Andre Damjanića i Ljubomira Garbina. Tu sam provodio najviše slobodnog vremena za vrijeme srednjoškolskih dana.

Gdje ste nastavili vaše školovanje?

Moja želja je bila studirati fotografiju, majka me podržala u toj ideji jer je prepoznala moju strast prema tome, ali otac je inzistirao da završim neku, kako je on govorio, pravu školu pa sam završio Višu saobraćajnu školu u dvije godine da njemu ispunim želju. Nakon toga su me pustili da idem studirati u Prag fotografiju na Akademiji. Predavanja sam slušao na češkom jeziku, brzo sam savladao jezik jer je on jedan od slavenskih jezika i nije mi bio veliki problem naučiti jer sam se družio sa Česima. Za vrijeme studija sam imao stipendiju, a preko ljetnih praznika dolazio bih u Split, fotografirao sam za Hrvatsko narodno kazalište i Slobodnu Dalmaciju. Tada sam imao mašinu za razvijanje dijapozitiva i za to vrijeme možda najbolju tehniku rada u Splitu (budući da sam stekao znanje na Akademiji). Radio sam i preko ljetnih praznika i za Jugoton,  prvu i najveću diskografsku kuću na prostorima bivše Jugoslavije, pa sam tako surađivao s Oliverom Dragojevićem i Meri Cetinić. 

Jeste li se vratili u Split nakon studija u Pragu ili ste svoj put nastavili negdje drugdje?

Nisam se vratio u Split jer tada ovdje nisam mogao kupiti fotografski materijal, trebao sam ići izvan Hrvatske po to, pa sam svoj put nastavio prvo u Njemačkoj, radio sam u jednoj firmi i fotografirao kulturne spomenike. Nakon toga, pružila mi se prilika da odem u Ameriku. Planirao sam raditi u umjetničkoj domeni, ali sam jako brzo shvatio da to ipak nije ono što želim. U Americi (Kalifornija) sam napravio svoj studio, atelje. U toj vrijeme je u Americi je bila razvijena elektronska industrija, radili su se prvi čipovi, prva grafika, itd pa sam u toj industriji radio. Tada je bio početak digitalne fotografije. Tako sam radio od svojih ranih 30-ih do svojih 50-ih godina.  Zbog užurbanog ritma, obaveza prema klijentima i velike količine posla u elektronskoj industriji, dvadeset godina nisam napuštao Ameriku, sve dok nisam odlučio otići u Prag. U Prag sam došao jer sam imao izložbu digitalne fotografije u Tehničkom muzeju pa me je profesor koji je predavao na Akademiji upitao želim li predavati na Akademiji budući da je digitalna fotografija u to vrijeme za Čehe bila nešto sasvim novo. U Pragu sam onda napravio atelje, kupio desetak kompjutera, i predavao desetak godina digitalnu fotografiju. 

Sada živim u Nevadi, Las Vegasu.

Što je za vas fotografija i kako pronalazite inspiraciju?

Na fotografiju se gledalo kao na tehnologiju koja može objektivno zabilježiti realnost, ali ja nikad nisam rezonirao s takvim razmišljanjem. Moja je inspiracija uvijek dolazila iz mene, nisam htio vjerno bilježiti realnost. Ja sam preko fotografije tražio odgovore na neka svoja pitanja koja sam imao. To je oduvijek bilo tako, čak i kad sam bio u srednjoj školi. Da nemamo svi isti pristup fotografiji shvatio sam tada, kao tinejdžer, kada sam se učlanio u Fotoklub Split. Na studiju sam, naravno, morao proći sve žanrove fotografije, primjerice reportaže i dokument mi se nisu sviđali, ali morao sam to odraditi. Ja sam, pomaljam, inspiraciju uvijek tražio u sebi, tražeći odgovore na svoja pitanja, rješavao svoje probleme, upoznavao svijet, ali mi je puno koristilo sve ostalo što sam naučio. Ali uvijek bih u fotografiji dodao malo „sebe“, malo nečeg svoga i zato mislim da sam bio tako cijenjen i uspješan u Americi. Nisam se naravno sviđao svima, nekim ljudima moja fotografija nije bila fotografija.

Jedan je moj profesor napisao knjigu iz teorije fotografije i pomogao mi je doći do nekih odgovora. Naime, on je pristupio umjetnosti tako da je napravio Menteljejevu skalu umjetnosti. Kao osnov je uzeo da pronađe osnovni element s kojim se ta umjetnost služi i tako je podijelio umjetnost. Primjerice, u plesu to je pomak, u glazbi ton, itd., i smjestio je tu fotografiju, a kao osnovni izražajni element – difuzna točka koja pada preko objektiva na film. To mi je bilo drago što sam doznao i naučio od njega, ali nisam do kraja bio zadovoljan jer je ispadalo da je fotografija jedina umjetnost kojem osnovni element nije manipulativan. Dugo sam razmišljao o tome i čekao sam priliku da razgovaram s njim i dobio sam je kasnije kad sam došao izlagati u Prag pa sam mu rekao da sad, u digitalnoj fotografiji, imamo piksel koji je manipulativan element, mjenjiv. Nakon kraće rasprave o tome što sam iznio, dogovorili smo da se će mi biti mentor na doktorskom studiju kako bismo razvili tu tezu. Međutim, Akademija na kojoj sam magistrirao nije mi priznala studij jer sam ga završio za vrijeme „komunista“ pa sam morao upisati neke predmete razlike kako bih mogao nastaviti s doktorskim studijem. Bilo je to ono vrijeme kad sam predavao fotografju, kao što sam rekao u prethodnom pitanju. Moj doktorski studij se razvukao zbog posla kojeg sam radio (predavanja) i odlazaka u Ameriku, nije mi se žurilo, ali nažalost profesor mentor je umro i proijenilo se rukovodstvo s kojima se nisam slagao jer su smatrali da „kvarim“ studente svojim predavanjima pa sam tako odustao od doktorata. Nakon toga, bio sam pozvan na Akademiju primjenjenih umjetnosti da nakon toga dođem predavati kod njih. 

Fotografija je prilično vezana za tehnoloiju da bi bila priznata kao legitimna umjetnost kao neke druge umjetnosti.

Jeste li imali nekog fotografa koji vam je bio uzor?

Nisam imao nijednu osobu koja mi je bila uzor, ali mi je njemačka škola iz dvadesetih godina 20. stoljeća, Bauhaus, bila inspiracija, jer se više eksperimentiralo, radile su se apstrakcije, a ja sam uvijek bio više u tome nego u bilježenju realnosti.