IZ ARHIVE FOTOKLUBA: Ljubomir Garbin, svjedok vremena

Ime Ljubomira Garbina jedno je od najvažnijih u povijesti splitske, ali i hrvatske fotografije XX. stoljeća. Rođen na Šolti 1911. godine, još kao trogodišnjak s obitelji seli u Split u kojem će živjeti sve do kraja života 1985. godine. I kao čovjek i kao fotograf, Garbin će ostati trajno vezan za baštinu i mediteranski ugođaj Splita i Dalmacije. U desetljećima rada svakodnevno je i revno bilježio najsitniji detalj, svaku poru u kamenu grada, svaku, pa makar i jedva vidljivu promjenu u vizuri Splita i na horizontu Jadrana. Njegovu gotovo pa opsesivnu ljubav svjedoče nam na stotine tisuće negativa, dijapozitiva i na različite formate razvijenih i uvećanih fotografija koje su četiri desetljeća poslije njegove smrti ostale sačuvane u privatnoj arhivi obitelji Garbin. Ta vrijedna umjetnička ostavština sasvim sigurno zaslužuje u dogledno vrijeme biti monografski obrađena i valorizirana u kontekstu povijesti hrvatske fotografije XX. stoljeća i njene splitske dionice.

Ljubomir Garbin završio je srednju strukovnu školu u Splitu, a amaterski se fotografijom počeo baviti 1929. godine, radeći samostalno, a kasnije i za fotografski studio Ruljančić i fotografa Juru Ruljančića. Prva fotografija objavljena mu je 1938. godine u časopisu Jugoslavija: jugoslavenski turizam, a prvu samostalnu izložbu priredio je 6. prosinca 1940. u današnjem Salonu Galić, na kojoj je izlagao ciklus fotografija s motivima mora i socijalnim temama Splita. Već na toj prvoj izložbi Garbin pokazuje sklonost ka eksperimentu i istraživanju granica i mogućnosti medija fotografije te su neke fotografije na izložbi bile tonirane, a neke kolorirane anilinskim bojama.¹

U vrijeme okupacije Splita (1941. – 1943.) ilegalno djeluje u Ruljančićevu studiju te izrađuje fotografije za ilegalne legitimacije, propagandne materijale i slično. Od 1941. godine priključuje se NOB-u kao fotoreporter.² Početkom studenog 1943. Komanda splitskog područja upućuje ga na dužnost pri Štabu Dvadesete dalmatinske divizije, a 17. studenog kao član foto-sekcije AGITPROP-a OB. K. K. P. H. (Agitacija i propaganda, oblasni komitet komunističke partije Hrvatske) zaprima rješenje za slobodno kretanje po oslobođenom teritoriju (otoci  Brač, Hvar, Korčula i Vis). U prosincu 1943. upućen je na Vis, a potom je s otoka prebačen u Bari u tzv. zbjeg u Italiju³, gdje je stigao 3. siječnja 1944. godine. Iz toga je razvidno da je Garbin među prvima stigao u Italiju jer je prebacivanje hrvatskog (jugoslavenskog stanovništva) s otoka Visa u južnu Italiju u dogovoru sa saveznicima započeto 30. prosinca 1943., a prvi val izbjeglica u Bari se iskrcao dan poslije. Već u veljači 1944. Ljubomir Garbin sa zbjegom je stigao u egipatski El Shatt, kamo su jugoslavenske izbjeglice proslijeđene zbog ograničenih kapaciteta talijanskih vlasti da zbrinu izbjeglo stanovništvo. U El Shattu je imenovan voditeljem fotosekcije te je tijekom 20 mjeseci snimio oko 3000 snimaka, a već u ljeto 1944. u logoru je priredio izložbu Život i rad u zbjegu partizana u Jugoslaviji s oko 400 fotografija. Izložba je nakon El Shatta održana i u Kairu i u Aleksandriji.⁴ U zbjegu ostaje sve do kraja listopada 1945. godine. 

Nakon povratka u Split do kraja života radio je kao samostalni fotograf, surađujući s brojnim poduzećima (Jugoton, Lavčević, hoteli, putničke agencije itd.), javnim tijelima (Grad Split angažirao ga je za dokumentiranje svih projekata u okviru Mediteranskih igara 1979.) i gradskim ustanovama. U kontekstu suradnji, svakako se posebno ističe dugogodišnja suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu i dokumentiranje programa Splitskog ljeta. Premda nemamo točne podatke o početku suradnje, Garbin je Splitsko ljeto fotografirao sigurno petnaestak godina uzastopno. Na izložbi Splitsko ljeto okom kamere Ljubomira Garbina (1974.) povodom 20. obljetnice manifestacije, izlaže izbor od 80 fotografija nastalih tijekom desetak godina snimanja (dakle okvirno od ’64. do ’74.), a prema dataciji sačuvanih negativa iz privatne arhive, programe Splitskog ljeta Garbin snima sve do kraja sedamdesetih. 

Fotoklubu Split priključuje se u svibnju 1959. godine te iste godine sudjeluje na nekoliko skupnih izložbi u Splitu i diljem Jugoslavije, a od 1960. sudjeluje na brojnim domaćim i međunarodnim natječajnim fotografskim izložbama. U razdoblju šezdesetih pa sve do polovice sedamdesetih njegova izlagačka aktivnost bila je impresivna te je, uz Nikolu Vučemilovića i Petra Jovića, godinama bio najuspješniji i najaktivniji član Fotokluba Split. Sudjelovao je na gotovo 400 skupnih izložbu, a s preko stotinu osvojenih domaćih i međunarodnih priznanja, nagrada i diploma za umjetničku fotografiju, Ljubomir Garbin je među najuspješnijim splitskim fotoklubašima i dan danas. Izlagao je na gotovo svim jugoslavenskim izložbama i salonima fotografije, ali isto tako njegovi su radovi redovno uspješno prolazili selekcije te osvajali nagrade na prestižnim međunarodnim fotografskim natjecanjima umjetničke fotografije – od Nantesa, Bordeuxa i Pariza pa sve do Sydneyja, Singapura, Moskve, Bostona i Detroita. Prvu samostalnu izložbu u matičnom Fotoklubu imao je 1963. godine kada je izlagao 49 fotografija te je izložba imala prodajni karakter, s ciljem donacije prihoda stradalima u potresu u Skopju. Godine 1974. na izložbi Splitsko ljeto okom kamere Ljubomira Garbina izlagao je ciklus fotografija Splitskog ljeta, a dvije godine nakon smrti, 1987. priređena mu je retrospektivna izložba koju su pratili tekstovi povjesničara umjetnosti Duška Kečkemeta i književnika Tončija Petrasova Marovića. Godine 1978. u Umjetničkom salonu HDLU-a (Krešimirova 3) imao je izložbu Nasljeđe u kamenu, koju je nakon toga otkupila Matica iseljenika te je kao putujuća izložba tijekom 1982. bila postavljena u više gradova u Južnoj Americi⁵. U dva navrata izlagao je i na Splitskom salonu (1973. i 1984.), a posljednju nagradu na žiririranim fotografskim natjecanjima osvojio je 1983. godine na XVII. Općinskoj izložbi, nakon čega više nije sudjelovao na fotografskim natjecanjima. Od 1979.  bio je član fotografske sekcije ULUPUH-a, a član Fotokluba Split ostao je sve do smrti 1985. godine. Imajući u vidu njegove uspjehe i zasluge za razvoj fotografije u Splitu, nije neobično da se, nakon majstorove smrti, u splitskom Fotoklubu javila ideja da se dodjeljuje godišnja nagrada »Ljubomir Garbin« za izniman doprinos razvoju fotografije. 

Kada govorimo o fotografijama Ljube Garbina, čitav je njegov stvaralački opus neraskidivo vezan za Split. Prema sjećanju brojnih starijih Splićana i Splićanki, Garbin i njegov jednostavni minijaturni Rolleiflex aparatić bili su kao srasli s gradom i ritmom gradskih ulica. Mogli ih se zateći posvuda i u bilo kojem trenutku – „Teško je bilo zamisliti stari Split bez Garbina i njegova malenog staromodnog aparata, kao bez sfinge na Peristilu ili bez Grgura Ninskoga pred Zlatnim vratima.ˮ⁶ Na stotine tisuća sačuvanih negativa potvrđuje nam ove Kečkemetove riječi, jer pregledavajući Garbinovu osobnu arhivu postaje jasno da je disao i živio Split, i to oba njegova lica. I ono starog, pučkog i težačkog grada u kamenu, ali i ono raskošno i svjetski prepoznatljivo lice grada pod Marjanom. Fotografirao je sve – od kulturnih do sportskih događanja, panorama i vizura grada, portreta sugrađana i sugrađanki… Garbin je neumorno vrebao trenutke, čekao na kakvu dojmljivu igru svjetla i sjene, zamrzavajući svojim fotoaparatom svakodnevicu življenja u jedinstven i neponovljiv vizualni doživljaj.

Međutim, ono što Ljubu Garbina doista izdvaja u kontekstu tadašnjih lokalnih vizualnih tendencija, a pogotovo u kontekstu djelovanja pri Fotoklubu, jest njegova izražena sklonost eksperimentu. Za razliku od većine njegovih suvremenika i klupskih kolega koji su se uvelike oslanjali na dokumentarnost i tehničku korektnost, Garbin se nije bojao riskirati s formom, materijalom i tehnikom te koristi za to vrijeme neuobičajene tehnike poput foto-grafika, solarizacija, izrade fotografskih reljefa itd. Rad u tamnoj komori za njega je bio prostor slobode, eksperimenta, istraživanja i reinterpretacije granica medija fotografije. Već njegovi rani fotografski grafizmi iz kasnih pedesetih i s početka šezdesetih odišu modernističkom osjetljivošću te izvanrednim osjećajem za kompoziciju i ritam plohe. Iz današnje perspektive, ti se Garbinovi fotografski eksperimenti možda ne doimaju osobito inovativnima, no u kontekstu vremena u kojem su nastajali, bili su istinski avangarda – kako u pogledu forme tako i u načinu promišljanja odnosa motiva i teksture, svjetla i volumena. U njima Garbin sintetizira svoje dugogodišnje iskustvo promatranja mediteranskog urbaniteta i krajolika, a pritom ostaje vjeran grafičkoj logici kadra i sklonosti apstrakciji. Ta se sklonost osobito jasno očituje u njegovim ranim fotografskim grafizmima iz druge polovice 1950-ih i početka 1960-ih, gdje već pokazuje ne samo iznimnu tehničku vještinu nego i autentičan senzibilitet za vizualni ritam, teksturu i odnos svjetla i sjene. Ono što u dosadašnjim tekstovima možda nije posebno isticano, a što svakako valja naglasiti, Garbin je uz sve navedeno bio i izvanredan portretist – i to od samih početaka. Već njegovi rani portretni radovi svjedoče o fotografu s izrazitim osjećajem za karakter modela i za psihološku dubinu lica ispred objektiva. Stoga nije neobično da su mu upravo portreti najčešće donosili priznanja i nagrade na domaćim i međunarodnim fotografskim natjecanjima. Bilo da portretira radnike, ribare, kazališne umjetnike ili nepoznata lica s ulice, Garbin ne bilježi samo vanjštinu, nego s nevjerojatnom preciznošću hvata slojevitost emocija i trenutka – moment zamišljenosti, sjete i odsustva, nedokučivi osmijeh i trzaj lica. Taj njegov umjetnički nerv posebno dolazi do izražaja u fotografijama nastalim tijekom boravka u zbjegu u El Shattu, gdje se, iako primarno angažiran kao dokumentarist, ne može oduprijeti potrebi da portretira stanovništvo zbjega. Pritom fotografira s poštovanjem i dubokom empatijom – muškarce, žene i djeca El Shatta kroz njegov kadar postaju više od izbjeglica, oni postaju simboli ljudske izdržljivosti i dostojanstva.

Izložba u Fotoklubu Split želi prikazati upravo širinu Garbinova fotografskog umijeća – od njegovih prvih koraka u mediju, kada već kao mladić posjeduje zavidnu tehničku spretnost i osjećaj za svjetlo i kadar, preko iznimno vrijednog dokumentarnog rada iz ratnih godina, sve do zrelih eksperimenata i suvremenih poetika koje razvija u šezdesetima i sedamdesetima. Garbin nije bio samo svjedok jednog grada i jednog vremena – bio je njegov tihi, ali neumorni promatrač, kroničar i interpretator te je u tom smislu Ljubomir Garbin jedno od najznačajnijih imena splitske dionice hrvatske fotografije dvadesetog stoljeća.

Ana Žanko

1. Kečkemet, D. katalog retrospektivne izložbe Ljubomira Garbina, 12. 3. – 25. 3. 1987. u Fotoklubu Split
   ↩︎
2. U zahtjevu za reguliranje boračkog staža kojega Garbin podnosi nadležnom tijelu 1978. godine, navodi da je sudjelovao u NOR-u i NOP-u od kolovoza 1941. do  svibnja 1945. godine. Prema Rješenju samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika hrvatske, područna službu u Splitu; br. rješenja S-29241 UP-988/78, priznaje mu se status od 9. rujna 1943. do 15. svibnja 1945. godine. ↩︎
3. Ujesen 1943., nakon talijanske kapitulacije, na prostoru istočnoga Jadrana i zaleđa otvaraju se nove bojišnice na kojima njemačke okupacijske snage pokušavaju istisnuti partizanske postrojbe koje su iskoristile vakuum nakon talijanske kapitulacije. Uslijed njemačkih prodora stanovništvo Dalmacije povlači se uz pomoć partizanskih postrojbi do otoka Visa, a odatle, uz pristanak britanskih Saveznika, u južnu Italiju. Zbog velikoga broja izbjegloga pučanstva prihvat na Apeninskom poluotoku pokazat će se nedovoljnim, pa će se zbjegovi tijekom prve polovine 1944. upućivati u Egipat. Oko sedam tisuća osoba bit će zadržano u izbjegličkim logorima u južnoj Italiji, gdje će ostati do repatrijacije u domovinu, koja je završila u ožujku 1945. godine. ↩︎
4. Kečkemet, D. katalog retrospektivne izložbe Ljubomira Garbina , 12. 3. – 25. 3. 1987. godine u Fotoklubu Split. ↩︎
5. „Garbin izlaže u Buenos Airesuˮ; u: Slobodna Dalmacija, 11. svibnja 1982. ↩︎
6. Kečkemet, D. katalog retrospektivne izložbe Ljubomira Garbina , 12. 3. – 25. 3. 1987. godine u Fotoklubu Split. ↩︎