Ljubomir Garbin bio je jedan od najuspješnijih članova fotokluba Split.


Ljubomir Garbin, jedan od najistaknutijih splitskih fotografa, svoj je umjetnički put započeo još 1940. godine, kada je održao svoju prvu izložbu u Salonu Galić. Bio je predani poklonik kazališne fotografije, a njegova strast prema ovom žanru bila je očigledna u svim njegovim radovima. Godinama je bilježio najrazličitije životne motive, od svakodnevnog Splita do kulturnih događanja, zadržavajući istovremeno duboko poštovanje prema motivima koje je fotografirao.

Njegova prva značajna medijska prisutnost zabilježena je 1955. godine, kada je sudjelovao na Trećoj dalmatinskoj izložbi fotografije, koju je otvorio Foto klub Split. Garbinova fotografija „Snovi mališana na pijesku oseke“ privukla je medijsku pažnju, što je bio početak njegovih mnogobrojnih priznanja. Već 1963. godine osvojio je srebrnu medalju na međunarodnoj izložbi u Bordeauxu za fotografiju „Prema oluji“, dok je njegov portret „portret 4“ također bio primljen i izložen na istoj izložbi.[1]

Garbin je bio redoviti sudionik međunarodnih izložbi, a 1964. godine istaknut je za svoju ujednačenost stila na izložbi splitskog Foto-kluba. Tih godina dobio je i priznanje za titulu „majstora umjetničke fotografije“ jer je mnogim međunarodnim izložbama unio svoj jedinstveni pečat. Nagrade su nastavile dolaziti; 1965. godine dobio je diplomu na Četvrtoj međunarodnoj klupskoj izložbi u Nišu, dok je 1967. godine osvojio prvu nagradu za najbolju kolekciju na Međuklupskoj izložbi u klubu Doma JNA u Splitu. [2]

Već 1970. godine, na dvadesetoj godišnjoj skupštini Fotokluba Split, Garbin je proglašen najuspješnijim izlagačem, a tri godine kasnije, 1973., njegovo ime ponovno je bilo u središtu pozornosti. Na jubilarnoj izložbi u Odesi, Garbin je osvojio treću nagradu i brončanu plaketu, dok je u istoj godini na bijenalu fotografije „Čovjek i more“ u Zadru dobio diplomu za fotografiju „Naličje mora“.[3]

U srpnju 1974. godine u Splitu je organizirana retrospektivna izložba pod nazivom „Splitske ljetne priredbe“ povodom proslave „XX jubilarnog Splitskog ljeta“. Ova izložba bila je i prikaz fotografskog opusa Ljubomira Garbina, čija su djela opravdala postojanje takvih ljetnih kazališnih predstava. Garbin je u svojim fotografijama svijet kazališta smjestio u ambijente koje u svakodnevnom životu možda ne opažamo, no tek kad ih obasjaju kazališni reflektori, otkrivaju svoju reprezentativnost i spomeničku vrijednost. Iako izložba nije bila zamišljena kao izložba umjetničke fotografije, ona je predstavljala dokument o najistaknutijim scenskim zbivanjima u Splitu. Na osamdeset velikih fotografija Garbin je vjerno prikazao ljetne priredbe, svaku priredbu i svaki trenutak snimajući s krajnjim poštovanjem prema ambijentu, predstavi, izvođačima i publici. Njegove su fotografije bile svjesna i ustrajna bilježenja svakog scenskog trenutka. Garbin se, kao svjesni dokumentarist, usklađivao s predstava, prateći radnju i ključne trenutke, tražeći najprikladnije kutove i detalje, simetriju i dijagonale. Kao što je Duško Kečkemt lijepo zaključio: zahvaljujući njegovim fotografijama, splitska ljetna prikazanja nisu bila zaboravljena, a to scenskoj umjetnosti mnogo znači.[4]

Iz teksta V. Vučetića iz 1975. godine saznajemo da je Garbin smatrao da „treba se igrati i puno igrati da bi se došlo do rezultata“, a glavnu svrhu svog rada vidio je u tome da likovni siže i žanr budu viđeni kroz fotografsku tehniku. Bogdan Buljan za njega je napisao: „Neumorni tragalac za najrazličitijim životnim motivima, zaljubljenik u foto-aparat, naš osebujni majstor umjetničke fotografije“. Do 1975. godine, Garbin je sudjelovao na oko 300 salona umjetničke fotografije.[5]

U svibnju 1978. godine, A. Filipić u članku „Prošlogodnišnji fotografski zapisi“ iz Slobodne Dalmacije, piše o Garbinu kao „najupornijem družbeniku foto-aparata u našem gradu“. Tada je u Umjetničkom salonu u Splitu imao samostalnu izložbu fotografija, na kojoj je prikazan „nestali“ Split – težak, radnički Split Garbinove mladosti, koji je već tada, u sedamdesetim godinama, bio prisutan samo u uspomenama, očuvan nježnošću nostalgije na Garbinovim fotografijama. Filipić zaključuje: „To je rad kakav nismo odavno vidjeli u splitskim izložbenim prostorima. Dakle, očito ova izložba nudi mnogo i onima koji tragaju za prošlošću, ali i onima koji uživaju u umijeću posredovanja, umjetničkog posredovanja između motiva i kultiviranog oka“.[6]

Garbin je nastavio osvajati nagrade, među kojima su bile one za izložbu „Nasljeđe u kamenu“ iz 1978. godine, koja je zabilježila staru splitsku kamenu arhitekturu, i za svoj rad na međunarodnim izložbama, poput Splitskog umjetničkog salona 1979. godine.

Usprkos ozbiljnim teškoćama (gotovo slijep na jedno oko), Garbin je nastavio stvarati do svoje smrti 1985. godine. Duško Kečkemet, istaknuti splitski novinar i prijatelj, u svom In memoriam tekstu ističe Garbinovu posvećenost svom umjetničkom pozivu. Naglašava da je bio vječno prisutan u Splitu, bilježeći grad i njegovu kulturnu scenu. Garbin je bio svjestan dokumentarist, a njegova fototeka postala je neprocjenjivo blago za splitsku kulturnu baštinu.

Duško Kečkemet u svom In memoriam tekstu za Ljubomira Garbina, objavljenom 1985. godine, duboko se osvrće na život i rad ovog iznimnog fotografa. Kečkemet počinje svojim osobnim sjećanjima, pišući kako je Garbin bio gotovo svakodnevno prisutan u Splitu, snimajući grad u svim njegovim manifestacijama i stvarajući nezamjenjivu fototeku koja je svjedočila o promjenama u Splitu kroz desetljeća. Kečkemet ističe kako je Garbin bio uistinu sinonim za Split, kako u svakodnevnim trenucima života grada, tako i u njegovoj kulturnoj sceni. Garbin je, kako kaže Kečkemet, bio poput neizostavnog dijela splitske svakodnevice, gotovo poistovjećen s njegovim trgovima i ulicama, bilježio sve što je činilo život u tom gradu. Garbin je, prema njegovim riječima, bio istinski umjetnik koji je svoj rad obavljao s nevjerojatnom strašću i posvećenošću, unatoč svim poteškoćama, uključujući činjenicu da je bio gotovo slijep, s očuvanim vidom samo na jedno oko.

Kečkemet također napominje da je Garbin bio jedan od rijetkih stvaratelja koji je uspio izdržati sve izazove slobodne profesije i ostati vjeran sebi, nesputan u svom stvaralaštvu. Bio je neprestano u potrazi za najboljim trenutkom, za onim „neponovljivim“ koji bi mogao zabilježiti svojim aparatom. Kečkemet smatra da Garbin nije samo bilježio događaje, već je kroz svoje fotografije stvarao istinske umjetničke dokumente, pokazujući nevjerojatnu sposobnost da se suživi s motivima koje je fotografirao.

Zadnja misao u Kečkemetovom tekstu je duboko emotivna i filozofska: on piše kako je Garbin dokazao da tehnička sprava, poput fotoaparata, u rukama pravog stvaratelja nije sama svrha, već samo pomoćno sredstvo koje omogućava da se uhvati i prenese onaj moment duhovne i emotivne vrijednosti, koja je samoj srži umjetnosti. Kečkemet završava tekst s posebnim naglaskom na Garbinovu veliku ostavštinu koja nije samo tehnička, već je ona osobna i kulturna, duboko ukorijenjena u povijest Splita, koju Garbin nije samo bilježio, već ju je i stvarao.[7]

Posthumna izložba Ljubomira Garbina održana je 1987. godine u Galeriji fotografije Fotokluba Split, a izbor fotografija iz njegovog opusa odabrali su članovi kluba. Ova izložba bila je počast majstoru koji je svojim radom ostavio neizbrisiv trag u povijesti splitske fotografije i kulture. Garbin je zauvijek ostao simbol splitskog svakodnevnog života, zabilježen kroz objektiv svoje kamere, stvarajući dokumente koji pričaju o prošlosti, ali i o umjetničkoj snazi trenutka.[8]

[1] Slobodna Dalmacija, 25. kolovoza 1955., str. 3

[2] Slobodna Dalmacija, 27. kolovoza 1964., str. 6

  Slobodna Dalmacija, 20. svibnja 1964., str. 4

[3] Slobodna Dalmacija, 10. listopada 1973., str. 4

[4] Slobodna Dalmacija, 20. srpnja 1974., str. 4

[5] Slobodna Dalmacija, 12. veljače 1975., str. 6

[6] Slobodna Dalmacija, 4. svibnja 1978., str. 10

[7] Slobodna Dalmacija, 8. ožujka 1985., str. 8

[8] Slobodna Dalmacija, 14. ožujka 1987., str. 10